kosovka2
11-22-2021, 01:35 PM
Hrvatski ili srpski - koji jezik je stariji?
HRVATSKI akademici znanosti i umetnosti priloili su jo jedan uslov Srbima za prijem u EU: da priznaju hrvatski jezik!
"Ti su akademici, izgleda, ili zaboravni ili ne znaju gde su im "jezički počeci". Zato im valja osveiti pamćenje: Hrvati su neko vreme bili "(Srbi-)čakavci" pa im dosadilo i preli u "(Slovence-)kajkavce", a kad su shvatili da su tamo pojevtinili, okrenuli se Srbima-tokavcima", objanjava lingvista Dragoljub Petrović.
I na to ih, najpre, "namotao" Gaj (bilo je to nekako u vreme Ilirskog pokreta), a taj posao do kraja doveli "hrvatski vukovci": Tomislav Maretić, Franjo Iveković, Ivan Broz, Milan Reetar, Pero Budmani, Armin Pavić, Dragutin Boranić, Vatroslav Roić i vie drugih. Svi su oni, krajem XIX veka i, malkice, kasnije, uredili "hrvatski jezik" po Vukovim merama (tj. na osnovu jezika Vuka i Daničića, a njima se ubrzo priključio i znameniti "nemački vukovac" August Leskin).
I sa tim su "jezikom" Hrvati, uz "NDH-epizodu koju su nakratko uspeli zaboraviti, stigli do sedamdesetih godina prolog veka kad su utvrdili da srpski i "hrvatski" jezik nisu "ni nalik" jedan na drugi i da je "Maretić bio svinja" kad je svoju Gramatiku podmetnuo i Leskinu i svima drugim "hrvatskim vukovcima".
Nova hrvatska lingvistička pamet, naime, "utvrdila" je da je "hrvatski jezik" stariji od srpskog, ali se neki njeni nosioci nisu mogli dogovoriti o tome koliko su stare krtenice i jednom i drugom: jedan je tvrdio da je hrvatski stariji "poldrug stoljeća", drugi - da je stariji "sedamnaest desetljeća", treći - "pet stoljeća", ali niko od njih za svoje tvrdnje ne "dovodi svedoke" i trae da im se veruje "na brk" (tj. "na rječ").
Mi ćemo im pomoći da se u nekoj hronologiji orijentiu
Mostarska biskupija osnovana je 1624. godine bez ijedne crkve, bez ijednog popa i bez ijednog vernika. Nadbiskup sarajevski tadler ustoličen je 1882. (dakle - posle vie od dva i po stoleća) u nekoj brvnari jer katoličke crkve u Sarajevu - nije bilo. Katoličke crkve po Bosni sagrađene su - posle Prvoga svetskog rata; kad je to ("na svoje ogromno iznenađenje") neoprezno otkrio ef HDZ za Bosnu (inače, izdanak trebinjske sveteničke porodice), bio je odmah smenjen sa svih funkcija i jedva spasao glavu bekstvom u Nemačku.
Hrvata po tokavtini nije bilo nigde ni u prvim decenijama prolog veka i o tome je sačuvano vie svedočanstava: Stjepan Ivić za Posavce (čiji je govor ispitivao) zapisuje da "kau, da se zovemo Rvati"; Julije Beneić veli 1911. da se "srijemski momci stide, da za sebe reknu, da su Hrvati"; u Subotici je 1912. popisano 26 (i slovima: dvadesetest) Hrvata; u Dubrovniku 1890. nije bilo nijednog jedinog Hrvata, a pre 50 godina potpisnik ovih redova po Crnogorskom primorju sretao je dosta katolika, ali nikad nijednog Hrvata (a onda je Boka, naprasno, postala "zaljev hrvatskih svetaca" - po istoj pameti po kojoj je osnovana i Mostarska biskupija); Hrvata nije bilo ni po Dalmaciji i jasno je, recimo, da Hrvati nisu mogli zasnovati ni "Sinjsku alku" jer su "seraćera" Mehmed pau Čelića mogli potući jedino Srbi, zvanje alkarskog vojvode postojalo je jedino kod Srba i to je mogao biti samo najvetiji i najhrabriji vojnik, a kod Hrvata to je zvanje mogao poneti i onaj mali general-koljač koji je Medački dep oslobodio od stotinak dece, ena i staraca.
Poznato je, naime, da je tek posle Katoličkog kongresa 1900. naređeno da svi katolici moraju biti Hrvati i kao jedina njihova prava "civilizacijska tekovina" moe im se priznati Jasenovac (sa svim njegovim "filijalama"), pri čemu je po toj naredbi i Broz kasnije u Hrvate "unapredio" i okce i Bunjevce (i okci kao svoju tekovinu odmah upisali Jasenovac, a znatan deo Bunjevaca odbio da to učini).
NJihov jezik moe biti jedino srpski, evo i zato
Sve pomenute pojedinosti svedoče nam da pre stotinak godina po tokavtini Hrvata nije bilo nigde i da po tome "njihov jezik" moe biti jedino srpski, a "hrvatski" samo pod uslovom da se Hrvatima dopada da se samoobmanjuju i da svakoga uveravaju u ono u ta niko osim njih ne moe [po]verovati.
Treba, međutim, priznati da je to samo "polovina hrvatske nevolje", a ona druga polovina biće da je makar malkice nepovoljnija: Hrvati vele da je njihov jezik zasnovan na "trima narječjima", ali je zanimljivo da nijedno od njih "nije (samo) njihovo": u poslednjih stotinak godina tokavtinu su, videli smo, "podelili" sa Srbima, pre toga kajkavtinu su kratko "delili" sa Slovencima, a za "njihovu čakavtinu" pokazuje se da pripada istom dijalekatskom masivu kojem i tokavtina i po tome ona ne moe biti "samo hrvatska", ali (eto čuda!) moe biti - srpska.
I pokazaće se da je ona to ne samodijalektolokinego iantropolokii to se potvrđuje neobičnom pojedinoću: Pomoravlje i Susak pripadaju istom antropolokom tipu i on se iri po svoj čakavtini do linije dodira sa kajkavtinom u buzetskom kraju; antropolozi, dalje, vele da je kajkavtina blia Česima i Slovacima nego Srbima i Hrvatima i to onda moe značiti samo to da Hrvati ne mogu pobeći od činjenice da se na njih moe gledati jedino kao na -periferno srpsko pleme.
Od te činjenice oni se mogu braniti koliko im je volja, ali njihov jezik teko se moe izmaći od svoje srpske osnove: Hrvati su za tokavtinu čuli prvi put pre stotinak godina, a Katolička crkva truje ih već vie od deset vekova, ali im ona ne moe pomoći da u svoju istoriju "uknjie" mnogo vekova starog Dubrovnika ako se zna da su tamoprva četiri Hrvatastigli tek 1896. godine! (Niti da su u Sinju mogli polomiti "seraćera" Čelića ako tamo nije bilo Hrvata koji bi mu mogli pripremiti "doček".)
Narodna biblioteka Srbije (s nekim Institutom za standardizaciju) jo 2008. godine potpisala je tapiju Sveučilinoj knjinici i njenom Zavodu za norme da takvoga jezika kao to je "hrvatski" nema vie nigde u svetu, na osnovu tog potpisa on je, tamo negde, dobio neku ifru, Hrvati ga mogu zvati kako hoće, ali Vukove i Daničićeve brkove s njega ukloniti ne mogu.
Niti im Srbi u tome bilo kako mogu pomoći.
Izvor;www.novosti.rs
HRVATSKI akademici znanosti i umetnosti priloili su jo jedan uslov Srbima za prijem u EU: da priznaju hrvatski jezik!
"Ti su akademici, izgleda, ili zaboravni ili ne znaju gde su im "jezički počeci". Zato im valja osveiti pamćenje: Hrvati su neko vreme bili "(Srbi-)čakavci" pa im dosadilo i preli u "(Slovence-)kajkavce", a kad su shvatili da su tamo pojevtinili, okrenuli se Srbima-tokavcima", objanjava lingvista Dragoljub Petrović.
I na to ih, najpre, "namotao" Gaj (bilo je to nekako u vreme Ilirskog pokreta), a taj posao do kraja doveli "hrvatski vukovci": Tomislav Maretić, Franjo Iveković, Ivan Broz, Milan Reetar, Pero Budmani, Armin Pavić, Dragutin Boranić, Vatroslav Roić i vie drugih. Svi su oni, krajem XIX veka i, malkice, kasnije, uredili "hrvatski jezik" po Vukovim merama (tj. na osnovu jezika Vuka i Daničića, a njima se ubrzo priključio i znameniti "nemački vukovac" August Leskin).
I sa tim su "jezikom" Hrvati, uz "NDH-epizodu koju su nakratko uspeli zaboraviti, stigli do sedamdesetih godina prolog veka kad su utvrdili da srpski i "hrvatski" jezik nisu "ni nalik" jedan na drugi i da je "Maretić bio svinja" kad je svoju Gramatiku podmetnuo i Leskinu i svima drugim "hrvatskim vukovcima".
Nova hrvatska lingvistička pamet, naime, "utvrdila" je da je "hrvatski jezik" stariji od srpskog, ali se neki njeni nosioci nisu mogli dogovoriti o tome koliko su stare krtenice i jednom i drugom: jedan je tvrdio da je hrvatski stariji "poldrug stoljeća", drugi - da je stariji "sedamnaest desetljeća", treći - "pet stoljeća", ali niko od njih za svoje tvrdnje ne "dovodi svedoke" i trae da im se veruje "na brk" (tj. "na rječ").
Mi ćemo im pomoći da se u nekoj hronologiji orijentiu
Mostarska biskupija osnovana je 1624. godine bez ijedne crkve, bez ijednog popa i bez ijednog vernika. Nadbiskup sarajevski tadler ustoličen je 1882. (dakle - posle vie od dva i po stoleća) u nekoj brvnari jer katoličke crkve u Sarajevu - nije bilo. Katoličke crkve po Bosni sagrađene su - posle Prvoga svetskog rata; kad je to ("na svoje ogromno iznenađenje") neoprezno otkrio ef HDZ za Bosnu (inače, izdanak trebinjske sveteničke porodice), bio je odmah smenjen sa svih funkcija i jedva spasao glavu bekstvom u Nemačku.
Hrvata po tokavtini nije bilo nigde ni u prvim decenijama prolog veka i o tome je sačuvano vie svedočanstava: Stjepan Ivić za Posavce (čiji je govor ispitivao) zapisuje da "kau, da se zovemo Rvati"; Julije Beneić veli 1911. da se "srijemski momci stide, da za sebe reknu, da su Hrvati"; u Subotici je 1912. popisano 26 (i slovima: dvadesetest) Hrvata; u Dubrovniku 1890. nije bilo nijednog jedinog Hrvata, a pre 50 godina potpisnik ovih redova po Crnogorskom primorju sretao je dosta katolika, ali nikad nijednog Hrvata (a onda je Boka, naprasno, postala "zaljev hrvatskih svetaca" - po istoj pameti po kojoj je osnovana i Mostarska biskupija); Hrvata nije bilo ni po Dalmaciji i jasno je, recimo, da Hrvati nisu mogli zasnovati ni "Sinjsku alku" jer su "seraćera" Mehmed pau Čelića mogli potući jedino Srbi, zvanje alkarskog vojvode postojalo je jedino kod Srba i to je mogao biti samo najvetiji i najhrabriji vojnik, a kod Hrvata to je zvanje mogao poneti i onaj mali general-koljač koji je Medački dep oslobodio od stotinak dece, ena i staraca.
Poznato je, naime, da je tek posle Katoličkog kongresa 1900. naređeno da svi katolici moraju biti Hrvati i kao jedina njihova prava "civilizacijska tekovina" moe im se priznati Jasenovac (sa svim njegovim "filijalama"), pri čemu je po toj naredbi i Broz kasnije u Hrvate "unapredio" i okce i Bunjevce (i okci kao svoju tekovinu odmah upisali Jasenovac, a znatan deo Bunjevaca odbio da to učini).
NJihov jezik moe biti jedino srpski, evo i zato
Sve pomenute pojedinosti svedoče nam da pre stotinak godina po tokavtini Hrvata nije bilo nigde i da po tome "njihov jezik" moe biti jedino srpski, a "hrvatski" samo pod uslovom da se Hrvatima dopada da se samoobmanjuju i da svakoga uveravaju u ono u ta niko osim njih ne moe [po]verovati.
Treba, međutim, priznati da je to samo "polovina hrvatske nevolje", a ona druga polovina biće da je makar malkice nepovoljnija: Hrvati vele da je njihov jezik zasnovan na "trima narječjima", ali je zanimljivo da nijedno od njih "nije (samo) njihovo": u poslednjih stotinak godina tokavtinu su, videli smo, "podelili" sa Srbima, pre toga kajkavtinu su kratko "delili" sa Slovencima, a za "njihovu čakavtinu" pokazuje se da pripada istom dijalekatskom masivu kojem i tokavtina i po tome ona ne moe biti "samo hrvatska", ali (eto čuda!) moe biti - srpska.
I pokazaće se da je ona to ne samodijalektolokinego iantropolokii to se potvrđuje neobičnom pojedinoću: Pomoravlje i Susak pripadaju istom antropolokom tipu i on se iri po svoj čakavtini do linije dodira sa kajkavtinom u buzetskom kraju; antropolozi, dalje, vele da je kajkavtina blia Česima i Slovacima nego Srbima i Hrvatima i to onda moe značiti samo to da Hrvati ne mogu pobeći od činjenice da se na njih moe gledati jedino kao na -periferno srpsko pleme.
Od te činjenice oni se mogu braniti koliko im je volja, ali njihov jezik teko se moe izmaći od svoje srpske osnove: Hrvati su za tokavtinu čuli prvi put pre stotinak godina, a Katolička crkva truje ih već vie od deset vekova, ali im ona ne moe pomoći da u svoju istoriju "uknjie" mnogo vekova starog Dubrovnika ako se zna da su tamoprva četiri Hrvatastigli tek 1896. godine! (Niti da su u Sinju mogli polomiti "seraćera" Čelića ako tamo nije bilo Hrvata koji bi mu mogli pripremiti "doček".)
Narodna biblioteka Srbije (s nekim Institutom za standardizaciju) jo 2008. godine potpisala je tapiju Sveučilinoj knjinici i njenom Zavodu za norme da takvoga jezika kao to je "hrvatski" nema vie nigde u svetu, na osnovu tog potpisa on je, tamo negde, dobio neku ifru, Hrvati ga mogu zvati kako hoće, ali Vukove i Daničićeve brkove s njega ukloniti ne mogu.
Niti im Srbi u tome bilo kako mogu pomoći.
Izvor;www.novosti.rs