kosovka2
01-26-2022, 06:03 PM
Milan od Dinare
LJUBAV JE POBJEDILA OLUJU!
-Uđi, sinko!
Tiho reče starica mladom, golobradom vojniku na vratima. Prvi jutarnji zraci su jedva otrkivali njenu siluetu u uglu sobe. Klečala je pred kućnom ikonom i apatom se molila. Mladić u crnoj uniformi je zatečeno gledao nesvakidanji prizor i nemo stajao na pragu.
Na astalu je gorjela slavska svijeća, pokraj nje je stajala slavska pogača na koju se naslanjala flaa domaćeg, crnog vina. Na ivicu stola je bilo poloeno ito.
Baka ponovo prekinu molitvu i oglasi se:
-Prataj mi dijete to te ne dočekah na vratima, ali evo već satima divanim sa svetim Ilijom, zahvaljujem mu se to je vavjek ovu kuću titio i molim ga da i sada spase moje najmilije.
Kako je to govorila ni u jednom trenutku se nije okrenula ka vojniku, nego se neprestano krstili i klanjala pred ikonom.
-Sine, danas ova kuća slavi!
-Sinoć mi se dolje u Kninu rodila unučica. Prvo dijete mog jedinog sina.
-Niko nema sretniji od mene!
-Ne proviruj, neće je naći u koljevci!
-Tek to će poći prema svojoj kući, a kia granata je okrenu na drugu stranu, vele u nekakvu koloni na put u nepoznato.
-Voljela bih da sam je barem vidjela, uzela u naručje, ta da radi kad je takva sudbina.
-Nek se ona nama rodila!
Sinko, znam ja da si ti doao drugim poslom, ali te molim uđi! Pod ovom gredom uvjek su se putnici namjernici valjano dočekivali, a ti i tvoj mitraljez ste mi danas prvi gosti.
-Gosti su gosti, pa makar i sa pukom u ruci.
-Đe se rađalo, tu se i pucalo!
Mladić je zbunjenog lica oprezno zakoračio prema stolu, sve vreme se osvrćući svuda po prostoriji u strahu da odnekud ne prijeti opasnost. Starica se blago nasmija.
-Ne strai se, dijete! Nikog ovdje sem ovog starčeta nema i hvala Bogu da je tako! A kolona je bilo i biće!
Dim koji je kuljao iz okolnih kuća za trenutak prekinu bakine misli.
-Vjerujem i nadam se da će ova kolona voditi u ivot sve one koji nikoe pokraj ovog ognjita, ali i svu čeljad čije ste cjele kuće pretvorili u ognjite.
-Sinko moj, javi se svojim saborcima, da i tebe sa mnom ovdje ne zapale.
-Uzalud palite!
-Vazda su se ljudi iz ovog kraja selili, pa vraćali, tako će i potomke onih koje vi danas ćerate ponovo vratiti neto u ove vrleti. Vjerovatno će mnogi i zaboraviti da su tu od vajkada. Bjeaće od nečeg drugog, nanovo će graditi i stvarati misleći da su doli u nepoznato, a u stvari vratiće se na ono svoje, praiskonsko. Čudan je usud kletog kamenjara.
-Iz ovog sela su se formirale razne kolone. Ba na ovaj dan, ne tako davno jedna je vodila u nepovrat.
Vojnik najzad sede za sto kao hipnotisan, zaboravivi gde je doao i zato, odloi puku i zagleda se u ikonu na stolu.
-Popij slobodno čau vina, tebi sam je namjenila!
-Danas je i slava ovog doma, mladiću.
-Vidi li tu ikonu na stolu? To je ikona Blage Marije, a ona i najveće nevolje zna da ublai.
-U sred onog rata upadoe nekoliko crnokouljaa u selo i povedoe na streljanje sve muke glave koje zatekoe. Neki se ne obuzdae u svojoj mrnji, pa pustie krv enama i djeci nedunoj. Moj pokojni mu se ljuljao u toj koljevci pokraj tebe. Bio je star nekoliko dana.
-Dva čovjeka su ula pod isiti krov, samo jedan je kao čovjek ispod njega izaao.
-Prvi mu je odveo sve to je stajalo na dve noge, kako bi ih lično streljao u avliji iza kuće, a drugom je naredio da probode dijete bajonetom.
-Ostadoe sami u kući čovjek, djete i ikona svetog Ilije na zidu. U trenutku dok je uzimao kamu pogledao je netremice svetog Iliju u oči, a iz očiju sinu starhovit bljesak, oglasi se grom i poče strana oluja. Pokraj ikone se pojavi Blaga Marija dananja, a njemu zadrhta ruka, ispade no iz ake,
dok su iz očiju lili potoci suza.
-Oluja u dui, oluja u polju.
-Sakrio je dete, pustio malo svoje krvi po postelji slagavi da je bebu bacio u oblinje impraje. Dete su kasnije nali, oni koji su se na vreme povukli i odgajili ga u potenog čovjeka.
-E, zato ti se ja moj sinko veselim to je ta koljevka i danas prazna. I ne bojim se ljudskog nevrjemena.
Bljesci i Oluje pripadaju svetom Iliji, a ne nama ljudima, ma na čijoj strani bili.
Nema ovdje sreće ni za vas, ni za nas dok god temelje zalivamo krvlju, dok god zemlju oremo na nedunim kostima.
-Ko zna odakle si ti sinko doao, verovatno nikada nisi ni proao kroz ovo selo, a oslobađa ga!?
-Od koga? Od onih to vjekovima ive u njemu?
-Za koga? Za onoga to ne zna ni da je postojalo?
-E, moj sine ti će danas likovati, neki od vas će paliti, poneki ubijati, a sutra, sutra će ostaviti i na zemlji i na dui svojoj vječitu pusto i grijeh.
-Ne valja vam računica, djeco! Ni vama, ni bilo kome od moga roda koji je prema vama počinio zlo, ili koji bi se zlom zlu ne daj Boe svetio.
-Mi smo ti, sinko, poput dva kamena od istog sastava, istih osobina i nijansi to se vjekovima u ime iste planine ubijamo. Ne shvatajuć` da je vrh Planine (Bog) isti i kada stradamo i kada u njeno ime zulumčimo, ali da kamen koji se sori niz liticu vie nikada biti isti neće. Mi smo deo nje, a ona je deo nas, a zbog odrona naih će na kraju ostati gola i pusta. Vie svaki ovaj grumen zemlje pripada ćudljivom kurjaku nego bilo kome od grenika.
-Većina tih koje u mrnji gonite će sačuvati tijela u koloni, ali u koloni koju jo vai preci niu, rjetko koja će dua pronaći mir. I kada ih ićerate sve do jednog, kako ćete sami sa sobom? Gnuaćete se onda sami sebe to protjeraste one sa kojima ste se mogli jo vjekovima tako slatko mrzeti.
Nek je i pustinja, al` nek je bez zla!
Jedino će jednog dana na ovaj prag doći moja Milica,
ona ista djevojčica to ste je poslije jednog dana ivota izgnali. Počupaće korov sa ognjita, rastjeraće crne leinare sa lastavice i zapaliti svijeću svojoj baki.
-Za ruku će je drati njen čovjek, isto ono dijete iz kolone, koje će sudbonosno sresti i zavoleti u bjelom svijetu.
U naručju će drati malenog Iliju, dječačića kojeg će roditi uoči Ilindana, okrenuće se skupa ka svetoj Dinari i svo troje će uzviknuti: Ljubav je pobjedila Oluju!.
Milan od Dinare/https://pokreni.rs/
LJUBAV JE POBJEDILA OLUJU!
-Uđi, sinko!
Tiho reče starica mladom, golobradom vojniku na vratima. Prvi jutarnji zraci su jedva otrkivali njenu siluetu u uglu sobe. Klečala je pred kućnom ikonom i apatom se molila. Mladić u crnoj uniformi je zatečeno gledao nesvakidanji prizor i nemo stajao na pragu.
Na astalu je gorjela slavska svijeća, pokraj nje je stajala slavska pogača na koju se naslanjala flaa domaćeg, crnog vina. Na ivicu stola je bilo poloeno ito.
Baka ponovo prekinu molitvu i oglasi se:
-Prataj mi dijete to te ne dočekah na vratima, ali evo već satima divanim sa svetim Ilijom, zahvaljujem mu se to je vavjek ovu kuću titio i molim ga da i sada spase moje najmilije.
Kako je to govorila ni u jednom trenutku se nije okrenula ka vojniku, nego se neprestano krstili i klanjala pred ikonom.
-Sine, danas ova kuća slavi!
-Sinoć mi se dolje u Kninu rodila unučica. Prvo dijete mog jedinog sina.
-Niko nema sretniji od mene!
-Ne proviruj, neće je naći u koljevci!
-Tek to će poći prema svojoj kući, a kia granata je okrenu na drugu stranu, vele u nekakvu koloni na put u nepoznato.
-Voljela bih da sam je barem vidjela, uzela u naručje, ta da radi kad je takva sudbina.
-Nek se ona nama rodila!
Sinko, znam ja da si ti doao drugim poslom, ali te molim uđi! Pod ovom gredom uvjek su se putnici namjernici valjano dočekivali, a ti i tvoj mitraljez ste mi danas prvi gosti.
-Gosti su gosti, pa makar i sa pukom u ruci.
-Đe se rađalo, tu se i pucalo!
Mladić je zbunjenog lica oprezno zakoračio prema stolu, sve vreme se osvrćući svuda po prostoriji u strahu da odnekud ne prijeti opasnost. Starica se blago nasmija.
-Ne strai se, dijete! Nikog ovdje sem ovog starčeta nema i hvala Bogu da je tako! A kolona je bilo i biće!
Dim koji je kuljao iz okolnih kuća za trenutak prekinu bakine misli.
-Vjerujem i nadam se da će ova kolona voditi u ivot sve one koji nikoe pokraj ovog ognjita, ali i svu čeljad čije ste cjele kuće pretvorili u ognjite.
-Sinko moj, javi se svojim saborcima, da i tebe sa mnom ovdje ne zapale.
-Uzalud palite!
-Vazda su se ljudi iz ovog kraja selili, pa vraćali, tako će i potomke onih koje vi danas ćerate ponovo vratiti neto u ove vrleti. Vjerovatno će mnogi i zaboraviti da su tu od vajkada. Bjeaće od nečeg drugog, nanovo će graditi i stvarati misleći da su doli u nepoznato, a u stvari vratiće se na ono svoje, praiskonsko. Čudan je usud kletog kamenjara.
-Iz ovog sela su se formirale razne kolone. Ba na ovaj dan, ne tako davno jedna je vodila u nepovrat.
Vojnik najzad sede za sto kao hipnotisan, zaboravivi gde je doao i zato, odloi puku i zagleda se u ikonu na stolu.
-Popij slobodno čau vina, tebi sam je namjenila!
-Danas je i slava ovog doma, mladiću.
-Vidi li tu ikonu na stolu? To je ikona Blage Marije, a ona i najveće nevolje zna da ublai.
-U sred onog rata upadoe nekoliko crnokouljaa u selo i povedoe na streljanje sve muke glave koje zatekoe. Neki se ne obuzdae u svojoj mrnji, pa pustie krv enama i djeci nedunoj. Moj pokojni mu se ljuljao u toj koljevci pokraj tebe. Bio je star nekoliko dana.
-Dva čovjeka su ula pod isiti krov, samo jedan je kao čovjek ispod njega izaao.
-Prvi mu je odveo sve to je stajalo na dve noge, kako bi ih lično streljao u avliji iza kuće, a drugom je naredio da probode dijete bajonetom.
-Ostadoe sami u kući čovjek, djete i ikona svetog Ilije na zidu. U trenutku dok je uzimao kamu pogledao je netremice svetog Iliju u oči, a iz očiju sinu starhovit bljesak, oglasi se grom i poče strana oluja. Pokraj ikone se pojavi Blaga Marija dananja, a njemu zadrhta ruka, ispade no iz ake,
dok su iz očiju lili potoci suza.
-Oluja u dui, oluja u polju.
-Sakrio je dete, pustio malo svoje krvi po postelji slagavi da je bebu bacio u oblinje impraje. Dete su kasnije nali, oni koji su se na vreme povukli i odgajili ga u potenog čovjeka.
-E, zato ti se ja moj sinko veselim to je ta koljevka i danas prazna. I ne bojim se ljudskog nevrjemena.
Bljesci i Oluje pripadaju svetom Iliji, a ne nama ljudima, ma na čijoj strani bili.
Nema ovdje sreće ni za vas, ni za nas dok god temelje zalivamo krvlju, dok god zemlju oremo na nedunim kostima.
-Ko zna odakle si ti sinko doao, verovatno nikada nisi ni proao kroz ovo selo, a oslobađa ga!?
-Od koga? Od onih to vjekovima ive u njemu?
-Za koga? Za onoga to ne zna ni da je postojalo?
-E, moj sine ti će danas likovati, neki od vas će paliti, poneki ubijati, a sutra, sutra će ostaviti i na zemlji i na dui svojoj vječitu pusto i grijeh.
-Ne valja vam računica, djeco! Ni vama, ni bilo kome od moga roda koji je prema vama počinio zlo, ili koji bi se zlom zlu ne daj Boe svetio.
-Mi smo ti, sinko, poput dva kamena od istog sastava, istih osobina i nijansi to se vjekovima u ime iste planine ubijamo. Ne shvatajuć` da je vrh Planine (Bog) isti i kada stradamo i kada u njeno ime zulumčimo, ali da kamen koji se sori niz liticu vie nikada biti isti neće. Mi smo deo nje, a ona je deo nas, a zbog odrona naih će na kraju ostati gola i pusta. Vie svaki ovaj grumen zemlje pripada ćudljivom kurjaku nego bilo kome od grenika.
-Većina tih koje u mrnji gonite će sačuvati tijela u koloni, ali u koloni koju jo vai preci niu, rjetko koja će dua pronaći mir. I kada ih ićerate sve do jednog, kako ćete sami sa sobom? Gnuaćete se onda sami sebe to protjeraste one sa kojima ste se mogli jo vjekovima tako slatko mrzeti.
Nek je i pustinja, al` nek je bez zla!
Jedino će jednog dana na ovaj prag doći moja Milica,
ona ista djevojčica to ste je poslije jednog dana ivota izgnali. Počupaće korov sa ognjita, rastjeraće crne leinare sa lastavice i zapaliti svijeću svojoj baki.
-Za ruku će je drati njen čovjek, isto ono dijete iz kolone, koje će sudbonosno sresti i zavoleti u bjelom svijetu.
U naručju će drati malenog Iliju, dječačića kojeg će roditi uoči Ilindana, okrenuće se skupa ka svetoj Dinari i svo troje će uzviknuti: Ljubav je pobjedila Oluju!.
Milan od Dinare/https://pokreni.rs/